Iako je u najvećem dijelu svog bavljenja književnošću Miro Gavran najčešće obrađivao sudbine pojedinaca, odnosno međuljudske (posebno obiteljske te muško-ženske) odnose, itekako je dobro znao »složiti« i tekstove s jasnom društveno-kritičkom notom. Zanimljivo je pritom da je obrađujući teme bitne za širu društvenu zajednicu kao oblik literarnog izražavanja odabrao – poemu. Prvi je put to bilo 1991. godine za djelo »Hrvatska 1991.«, a drugi put ove, 2022. godine, kad se pojavila poema »Obrana Jeruzalema«.

Prije trideset godina motivirala su ga dramatična zbivanja u Hrvatskoj, a sada je polazište bilo košmarno stanje u kojem svijet živi nekoliko posljednjih godina, stanje koje prijeti – a u mnogo slučajeva već i dovodi – do potpune propasti višestoljetnih civilizacijskih tekovina. Posljednji »doprinos« tome nedvojbeno je užasavajući rat u Ukrajini koji je počeo nakon što je Gavran svoju poemu već dovršio, ali se svojom suludošću, bestijalnošću i neshvatljivom količinom mržnje i bešćutnosti idealno uklapa u svijet protiv kojeg Gavran snažno diže glasu u svojoj novoj moćnoj poemi.

Uz pomoć vjere

»Obrana Jeruzalema« je ustvari propovijed koju kroz deset pjevanja brat Bogoljub, vjernik i štovatelj Kristova nauka, upućuje cijelom svijetu iznoseći u svojim stihovima sliku svijeta kakvim ga on vidi i žudeći, štoviše, energično zahtijevajući promjene. Stoga njegova propovijed nije nikakva molba ili molitva, već zahjev i upozorenje, čak i prijetnja onima koji ne budu slušali izrečeno i koji nastave živjeti na način koji je suprotan baš svemu čemu nas uči vjera. Pritom je Jeruzalem odabran namjerno, kao simbol danas najznačajnijih svjetskih vjera (kršćanstvo, islam i judaizam) i u njegovu obranu, poručuje nam Bogoljub – koji nije slučajno uzeo baš to ime – trebaju stati svi, jer je jedino vjera sa svojim postulatima jamac opstanka čovječanstva, odnosno brana beznađu i bezličnosti koje prijeti uništiti i obezvrijrediti sve što je dosad napravljeno i učinjeno – najčešće baš uz pomoć vjere.

Naravno, da bi dokazao kako je i koliko u pravu, Bogoljub će u sjajnom četvrtom pjevanju dati neuljepšanu sliku suvremenog svijeta. I dok u ostalim pjevanjima Gavran često koristi kanone biblijskog i crkvenog izražavanja, u ovom je pjevanju tu pomalo arhaičnu notu zamijenilo izražavanje koje, usporedimo li ga sa suvremenom rock glazbom, nosi u sebi snagu i moć punka ili hard core rapa: »Dosta mi je političara/Kupljenih od bogataša/Dosta mi je bogataša/Koji kupuju političare/Dosta mi je Svjetskog gospodarskog foruma/Sastanaka moćnika u Davosu/I njihovih sluga/Sotonista, komunista i nacista/Dosta mi je globalista i fašista…« niže Gavran svoje upečatljivo DOSTA!

Zbog svega rečenog u ovom pjevanju, ali i u nizu drugih, reakcija je nužna i ljudi moraju shvatiti da im je opstanak ugrožen i da je zadnji tren za bitku, za obranu Jeruzalema, odnosno povratak vrijednostima koje su postavile vjere, bez obzira koje i kakve one bile. Baš zato na obranu Jeruzlema pozvani su svi, a ta je obrana ujedno i obrana čovjeka, humanosti, ljepote i snage života, koja je ugrožena krajnjim nihilizmom i realativiziranjem apsolutno svega te davanjem prednosti materijalnom nad duhovnim. Upravo zato ova je poema ujedno i poziv na život, poziv da se bude više od »nakupine bezvrijednih atoma« kako čovjeka u nekoliko navrata definira Bogoljub, poručujući mu kako u trenutku smrti, koliko god prije toga stekao bogatstva, neće imati ništa: »Ništa sa sobom/Nećeš ponijeti s ovoga svijeta/Molim te, ne dopusti/Da ti na koncu duša i duh budu prazni/Poput tvojih ruku./Ne dopusti da tvoje sjećanja/Na prohujali život/Odiše prazninom/Ili tugom, jer se nisi/Ranije probudio iz nedostojnog sna./Znaj da nema tužnijeg bića/Od čovjeka/Koji je umro/Prije svoje smrti«, zaključuje Bogoljub koji nije uvijek ovako uviđavan i blag.

Svojevrsni hepiend

Naprotiv, u većem dijelu svojih propovijedi on je, poput starih propovjednika vjere, agresivan i neugodan do razine prijetnji pa će sigurno biti i onih koji će ovakvo obraćanje čitatelju proglasiti neprimjerenim, odviše bliskim klasičnim ideološkim pamfletima. No i taj je stil obraćanja čitatelju potpuno u skladu s davnašnjim propovijedima kad se vjera širila. Očigledno, treba je ponovo širiti, jer je u velikoj krizi, a ta bi kriza mogla biti kobna za svijet kakav znamo i koji je i izgrađen baš na zasadama te vjere (nije bitno koje), duhovnosti i razmišljanja. Otuda i svojevrsni ultimatum koji na završnim stranicama Bogoljub upućuje čitatelju govoreći mu »Postani branitelj ili grobar svetinje nad svetinjama«.

Istina, deseto pjevanje donosi, nakon žuči, žestine i krika prethodnih devet pjevanja, svojevrsni hepiend, jer Bogoljub čitatelju prenosi svoju radost i oduševljenje činjenicom da su njegove riječi pale na plodno tlo. Naime propovijednik nam govori o »spašenoj duši, oslobođenoj okova« koju je do slobode doveo baš njegov glas koji, kaže, »nije uzalud grmio i tutnjio«. No taj optimizam donekle postaje upitan na zaključnoj stranici poeme, u kratkom tekstu naslovljenom »Riječi brata Bogoljuba nakon čitanje poeme«. U četiri stiha piše: »Radujte se vi koji živite život/Po navici potrebe volje Božje/Teško vama koji živite život/Po navikama želja ovoga svijeta«. Dakle, prijetnja propovjednika i dalje je tu!