JOSIPA LISAC: ‘Ne hranim se time da mi se netko divi, ja sam sebi najveća prijateljica’

Autor:

09.03.2022., Zagreb - Josipa Lisac, pop rock pjevacica. 

Photo Sasa ZinajaNFoto

Saša Zinaja/NFOTO

Glazbenica Josipa Lisac u pola stoljeća karijere snimila je 25 albuma, od kojih se prvi – ‘Dnevnik jedne ljubavi’ – smatra jednim od najboljih u Jugoslaviji, a iduće godine obilježava se 50 godina od njegova izlaska. Josipa Lisac u ragovoru za Nacional govori i o Karlu Metikošu, svojoj glazbenoj i životnoj inspiraciji

Ako nekoga ne treba posebno predstavljati, to je svakako Josipa Lisac. Svestrana pjevačica specifičnog glasa i raskošnih vokalnih sposobnosti, koja je tijekom karijere, duge već više od 50 godina, objavila oko 25 albuma. „Dnevnik jedne ljubavi“, koji je snimila sa svojim neprežaljenim partnerom Karlom Metikošom, smatra se jednim od najboljih albuma snimljenih na prostoru Jugoslavije.

Josipa Lisac izdvojila je još dva albuma koja smatra svojim remek djelima, a to su „Koncert u čast Karla Metikoša“ – sa Simfonijskim orkestrom i uz ravnanje maestra Igora Kuljerića – i „Live From Croatia Records“. No svi su joj albumi na svoj način posebni i vrijedni, a ističe da nakon odlaska svog Karla 1991. godine ona „nosi sve za njih dvoje“, jer on joj je bio i životna i glazbena inspiracija.

NACIONAL: U povodu 30. godišnjice smrti Karla Metikoša, HTV je 10. prosinca prošle godine prikazao dokumentarni film „Za dva kovčega slave“ Jasmine Božinovski Živalj. Jeste li zadovoljni tim filmom?

Dopao mi se. Bio je nježan. Mnogima se dopao i dojmovi su nakon filma bili jaki. Vrlo je senzibilan pa su neki i zaplakali. Jasmina Božinovski Živalj pokazala je jedan drugačiji pristup. Izrečene su sve činjenice u filmu, ali na drugačiji način. To je bila jedna njezina priča.

NACIONAL: Pretpostavljam da je vaš pogled na život i karijeru Karla Metikoša daleko intimniji i emotivniji.

Da, ali je zanimljivo da sam ja još prije godinu dana htjela da se o njemu napravi dokumentarac. I nikako mi to nije uspjelo. Razgovarala sam s mnogim ljudima i svi su bili oduševljeni idejom, ali od te se ideje ništa nije pomaknulo s mjesta. Mogu vam nabrojiti petero, šestero njih koji su rekli: O, da, to bi bilo divno… I dođe već deveti mjesec i sjetim se da od tih silnih razgovora neće biti ništa. Onda sam na sugestiju jedne krasne osobe nazvala gospodina Kunića na HTV. On je bio tako slatki i odmah mi je rekao da će mi se javiti za dva dana. Mislila sam da sanjam. Zatim me je nazvala Jasmina Božinovski Živalj i rekla da radimo film. To znači da sam sve vrijeme razgovarala s krivim ljudima – a onda, odjednom, kroz par dana dolazi prava osoba. To je život. Treba biti prilagodljiv.

NACIONAL: Koliko je bilo važno, po vašem mišljenju, publici koja ne zna o kome se radi približiti život i djelo Karla Metikoša?

On je u svoje vrijeme bio velika inspiracija. U filmu su se pojavili ljudi koji su ga susretali u raznim situacijama. Peca Popović, naprimjer, ispričao je kako je u kancelariji direktora na zidu visjela slika Matta Collinsa. Siniša Škarica govorio mi je o tome koliko je bio oduševljen njegovim nastupom.

‘Vjerujem da ne postoji nemoguće, ali nemamo svi tu istu snagu i volju. Ja vjerujem u ideale’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto, po vašem mišljenju, nove generacije ne znaju gotovo ništa o značajnim imenima iz povijesti rock glazbe? Gotovo da su pedesete, šezdesete, pa i sedamdesete potpuno zapostavljene, a pjesme Matta Collinsa jedva da se mogu čuti. Što mislite, zašto je tako?

Možda bi trebalo razgovarati o radiopostajama. O našem svjetonazoru. O našem stvaralaštvu. O tome koliko mi volimo svoje i koliko smo osviješteni da je to nešto naše i da smo to mi. To je naš identitet, ali to je jedna velika tema. Ja sam izuzetno tužna, izuzetno sam osjetljiva jer mi to smeta, jer je to licemjerno.

NACIONAL: Što vam smeta?

Svako malo čuješ kako uzvikuju da volimo svoje, da kupujemo svoje itd. Pa i ljudi često govore kako je ova zemlja divna. Znala sam sebi postaviti pitanje: Što je to domoljublje? Josipa, postavi sebi to pitanje. Želim stvarati, biti iskrena i istinita i iza toga stajati. Biti zaista ja, bez obzira na to prihvaćaju li me ili ne. Pripremljena sam na to da me netko voli, ali i da netko zazire od mene i ne može me čuti kako pjevam. Ukusi su različiti. Ali hajde da napravimo sve da se to slušateljstvo oplemeni. Da im ponudimo što više sadržaja koji su njima možda strani. Ovo naše je plodno tlo gdje se uvijek sviralo grčko – meksičko – rimskim stilom. Iz generacije u generaciju bi malo više prihvatili talijanske pjesme, pa malo izgubili meksički, ali dodali više grčkog utjecaja itd. A ja se pitam – gdje je tu naše, gdje je tu moje? Domoljublje pokazuješ prema sebi, prema bližnjem, prema društvu, jer mi činimo tu zemlju, mi u njoj živimo. Budi svoja! Budi dostojna i stoj iza toga. Nemoj se nikada uspoređivati s drugim. Jer i oni su neki svoji.

NACIONAL: Zašto se onda, po vašem mišljenu, gotovo ni na jednoj od oko 150 radiostanica ne mogu čuti hrvatske pjesme iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina?

Mnogih stvari nema na tim radiostanicama jer su negdje po nekim arhivima. Da budem iskrena, ni ne slušam radio. Meni će moja sestra reći, ili moj menedžment, da su me slušali na radiju. Mislim da mene nema na radiju jer to što radim njima ne paše. Možda im minutaža ne paše, možda im karakterno ne paše… Ne znam ni sama. U svakom slučaju, ne poštuju nas.

NACIONAL: Karlo Metikoš je, bez ikakve sumnje, zaslužio svoj film, ali su ga zaslužili i brojni drugi glazbenici koji nikada nisu tako prikazani. Kako to komentirate?

Kada sam razgovarala s jednim od tih ljudi o filmu o Karlu, rekao mi je, začuđeno, da sam ja u misiji. Da, jer razmišljam o ljudima koji su tu živjeli, stvarali, kreirali i ostavljali svoja djela, a generacije su se naslanjale na njihova djela. Mi se svi naslanjamo na nekoga., Nitko nije izmislio toplu vodu iako profesori govore da treba izmisliti toplu vodu, što znači biti kreativan i izvući maksimum iz sebe. Međutim, mi naprosto nismo dovoljno osviješteni. Volimo li mi, kao društvo, sebe dovoljno? To treba graditi od početka. Mi kao društvo, koji ovdje živimo, volimo li mi sebe? Dođe takvih trenutaka u kojima pomislim da se ne volimo. Zašto? Jesmo li svjesni što znači ljubav prema sebi? Znamo li mi tko smo? Jesmo li to naučili? Puno sam o tome razmišljala. Naiđeš na nešto i onda te zagolica i počneš razmišljati o tome. Meni je žao što smo mi takvi.

 

‘Nismo dovoljno osviješteni. Volimo li mi, kao društvo, sebe dovoljno? To treba graditi od početka. Mi kao društvo, koji ovdje živimo, volimo li sebe? Puno sam o tome razmišljala’

 

NACIONAL: Što mislite, zašto smo takvi?

Mogu amaterski postaviti neke dijagnoze i pitati se je li to sukob tih kontrasta, jer društvo smo puno kontrasta. Mi smo dobri u nekim humanitarnim trenucima, kada ostaneš iznenađen koliko smo dobri. Nekome se nešto dogodilo i treba mu pomoć, svi mu pomažu, a već sutradan ti će se isti ljudi okrenuti jedni protiv drugih i biti najgori i najžešći neprijatelji. Je li to ono što zapravo ljudi znaju, da u nevoljama progovaramo dobro, humano i pozitivno, a u miru, kada bismo mogli stvarati, zapravo progovaramo neprijateljski. Je li to taj sukob primitivizma i snobizma? Zemlja je puna kontrasta pa kroz to i kontradikcija. Nikada nisam naše društvo uspoređivala sa susjedima. Njih treba ostaviti na miru. Oni su svoji. Možda su to te sjenke prošlosti, jer gotovo nikada nismo bili svoji. Je li nama zaista potreban netko tko će nam reći – kreni sad ravno i onda prva desno? Zar nam zaista to treba? Zar nemamo svoje pameti? Imamo. Zašto je potiskujemo? Zašto je ne uzvisujemo?

NACIONAL: Vi znate kamo idete, ne odustajete od tog smjera i upravo zato vas volimo, ali društvo u cjelini kao da ne vidi jasan cilj, nema iskrene brige za čovjeka…

Možda će vidjeti, možda će shvatiti i nakon 30 ili 40 godina. I to je jedna velika tema. Ljudi teško žive i, generalno, mi smo uvijek teško živjeli. Većina. Vozila sam se jednom prilikom u taksiju i taksist mi govori kako teško živimo, ali je u svakoj kući pun stol.

NACIONAL: Možda bi trebalo definirati što je to težak život?

Kroz taj puni stol rješavaju se neke frustracije. Zaboraviš na njih u nekim trenucima jer sreća i jesu trenuci. Te trenutke sreće treba što dulje zadržati jer nitko ne zna što će biti sutra. Mi stalno imamo tu sliku da se nema…

NACIONAL: Kako društvo u tom slučaju može ići naprijed ako je upalu u vlastitu zamku?

Nikako. Možda je iluzija da će nam biti bolje, a možda treba biti realan i reći da nam može biti i gore. Ali čovjek živi jer vjeruje da će biti bolje. Tu je puno raznih komponenti. Pa nismo mi u kaosu. Možda u intelektualnom kaosu. Kroz godine nismo naučili da je čovjek složeno biće – može pogriješiti, ali taj isti čovjek može sve. I on i radi sve. Zašto onda nemamo tu jednu osviještenost da mi možemo?

NACIONAL: Ta jedna duhovna strana kao da je nestala. Nekada su intelektualci, književnici, znanstvenici i umjetnici bili glasovi mudrosti, razuma, ljepote i dubljeg značenja, ali su se putem izgubili u buci ili zašutjeli jer ne mogu doći do riječi i nisu zanimljivi medijima?

Ako su nestali, možda su doma. Možda su zaboravljeni i nitko ih se ne sjeti.

NACIONAL: Možda su pretihi?

Dok duh živi u čovjeku, ide se dalje. Vjerujem da ne postoji nemoguće i da se sve može, ali nemamo svi tu istu snagu i volju. Ja vjerujem u ideale. Kada ponekad to spomenem, ljudi me malo krivo pogledaju. Ali idealisti su stvorili svijet. To izgleda kao neka iluzija, ali sve je moguće.

 

‘Naše susjede treba ostaviti na miru. Oni su svoji. Možda su to te sjenke prošlosti, jer gotovo nikada nismo bili svoji. Treba li nam netko reći kamo ići? Zar nemamo svoje pameti? Imamo’

 

NACIONAL: A vi ste se samo okrenuli unazad, pogledali, zapamtili što ste vidjeli i krenuli dalje znajući da su idealisti promijenili svijet?

Tako je. Karlo Metikoš i ja ipak smo 20 godina sve dijelili i on je taj koji bi rekao da je sve moguće i ništa nije nemoguće. Dokazao je to kroz svoju karijeru. Kao 21-godišnjak želio je ići u Pariz, ali nije mogao jer to tada nije bilo dozvoljeno. Svejedno je otišao. Ne pitajte me kako.

NACIONAL: Usudio se i uspio je.

Tako je. Usudio se. Što je on tamo sve njima izgovorio i kako ih je šarmirao, to ne znam jer nisam bila prisutna, ali napravio je sve kako bi otišao. Dočekao ga je svijet kakav je tada bio i nije mu bilo lako, ali imao je tu mladenačku volju, želju, ambiciju i veseo i vedar duh, karizmu i šarm, bio je pametan i jako bistar. I snalažljiv. I napravio je sve što je poznato.

NACIONAL: Koliko su ta njegova kreativnost, energija, intelekt i šarm bili inspiracija za sve što ste vi sami kasnije radili?

Do 1991. bila sam jako sretna. Pronašla sam divnu osobu i to nije bio san. Bila sam deset godina mlađa od njega, ali on je već tada toliko toga prošao i toliko toga znao. Otkad sam ’91. ostala sama u tom našem gnijezdu, sama vozim nas dvoje. Naša djela i sve što je on stvorio i što sam ja pronosila. Ja to sada nosim za nas dvoje. I tu leži odgovor na vaše pitanje. Svega se sjećam. „Sve je, Josipa, moguće, samo igraj, ustraj, nemoj se predavati, ne posustaj“, govorio mi je.

NACIONAL: Pretpostavljam da je to i jedan od razloga što ste toliko koncertno aktivni?

Vrlo aktivna, ali ne samo to. Moglo se dogoditi i obratno. Zamislite obrnutu situaciju. Govorili smo o društvu, mogu to usporediti sa svojim životom; mogla sam posustati, mogla sam se predati depresiji i bolestima, ali nisam to htjela. Ljudi su me isto u to vrijeme malo čudno gledali. Naprosto sam nastavila jer nisam htjela biti izdajica i izdati nešto što se stvaralo.

NACIONAL: I što je evidentno bilo dobro i kvalitetno.

I divno. I da ja sad to ostavim, prepustim i ne nastavim dalje, meni nije bilo prihvatljivo. Jer takav je moj svjetonazor: samo hrabro naprijed! I kada sam mislila da neću moći, mogla sam. I onda dolazi tu, osim divnih pjesama, i njegov osmijeh koji mi je ostavio u baštinu.

NACIONAL: Koliko vam je teško i naporno nastupati u kasnim večernjim satima do dugo iza ponoći?

Mi ne živimo kao prije 20 ili 30 godina, kada smo mogli imati jedan stalni ritam. Danas se uspijevam boriti za jedan svoj ritam u kojem se osjećam komotno. Meni ideje ipak najčešće dolaze u večernjim satima. Ne noćnim, već večernjim. Ja sam večernja ptica. Čak više nego jutarnja. To je produkt dugogodišnjih situacija u kojima ti moraš u 10 ili 11 sati navečer biti u top formi. Neki koncert počinje u devet ili 10 sati i ja i nakon dva sata koncerta moram biti u top formi. Dakle, u ponoć. Tek nakon ponoći – nakon jedno sat, dva, kad se smiriš – možeš ići na spavanje. Cijeli taj ritam se promijenio i pokušavam mu se što je bolje moguće prilagoditi. Važno je prilagoditi se.

‘Nikad nisam htjela hiperprodukciju, već sam željela stvarati jednu po jednu pjesmu’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Jedan od odličnih primjera kreativnosti Karla Metikoša i vaše suradnje jest album „Dnevnik jedne ljubavi“ koji sljedeće godine puni 50 godina. Međutim, zanimljivo je da mu se i nakon svih tih godina nijedan album nije uspio približiti u genijalnosti, upravo zbog tog specifičnog koncepta.

I ja bih sebi trebala postaviti pitanje s tim u vezi. Sjećam se kada se album stvarao i jako dobro se sjećam Karlove energije i energije Ivice Krajača, kao i Branine energije (Brane „Lambert“ Živković). To je bilo fantastično. Bila sam tada još premlada, ali sam uživala gledajući ih. To je bila jedna ogromna energija. Nakon 50 godina taj album još živi. Postoji jedna Karlova rečenica koje se dobro sjećam, on sjedi za klavirom i kaže: „Uokvirit ćemo ploču i stavit ćemo je iznad klavira, taman i da se nikome ne svidi.“ Sviđa se nama, mi to radimo za nas da bismo poklonili drugima.

NACIONAL: Odakle hrabrost za takav pothvat, jer dotad nitko nije napravio ništa slično?

To je karakterno. Ljudi su različiti.

NACIONAL: Zanimljivo je da album „Dnevnik jedne ljubavi“ zapravo i nije bio baš najbolje primljen u početku, zar ne?

Nisu govorili da je genijalan i da je kolosalan. Svatko je imao neke primjedbe. Treba proći 50 godina da shvatiš da držiš remek-djelo u rukama. Nitko nije znao da će to biti remek-djelo, što je dobro jer nitko time nije bio opterećen. Bio si isti i iskren. I ja mrvica u tome, iskrena i istinita. I svi albumi kasnije radili su se s istom voljom, istim duhom, istom vjerom, ali uvijek nešto iskoči što ne možeš predvidjeti. To je kreativnost.

NACIONAL: Zadnji album „Živim po svome“ snimili ste 2009. godine. Kako to da od tada niste objavili novi album?

Imam ja pjesme koje smo snimali jednu po jednu. Nije da sam popustila, već ako napravim jednu pjesmu, ne mogu odmah i drugu. Nije više vrijeme da objaviš album pa se taj album sluša. Od svih pjesama jedna ide na top ljestvicu i ona se sluša, a ostale ne. Nisam htjela hiperprodukciju, već stvarati jednu po jednu pjesmu. Treba vremena. Treba ponekad i godina za jednu pjesmu, čak možda i dvije godine. Ne mogu izdati pjesmu pa za šest mjeseci odmah drugu.

NACIONAL: Jedna od vaših zapaženih suradnji bila je sa Zvjezdanom Ružićem, koji je u intervjuu za Nacional izjavio da ste vi jako mudra žena te da ste znali satima razgovarati preko telefona. Gdje ste kliknuli vas dvoje?

Slično razmišljamo. Imamo sličan svjetonazor i razgovore pa je to jako lijepo. Dodirujemo se glazbe, ali razgovaramo i o drugim stvarima. O čovjeku, o kompleksnosti, o tome kako treba biti svoj. Bio je jako sladak kada mi je jednom prilikom rekao kako nije znao da i ja imam te trenutke kada me se ne prepoznaje, kada ljudi ne prepoznaju to što sam napravila. Kada se morate boriti za sebe i svoju posebnost. Da, tako to ide i tako će biti cijeloga života jer si takav.

NACIONAL: Takav put ste i odabrali.

Tako je, a taj put koji si odabrao, da budeš svoj, jezivo je težak. I to ne samo jučer ili prije 50 godina, već do kraja života. Moraš za to biti pripremljen.

NACIONAL: Koliko vam je teško biti svoja u svakodnevnom životu?

Ja se vrlo normalno razgovaram i nedavno sam u Opatiji doživjela da mi je prišla jedna gospođa i rekla da uopće nisam takva kakvom me doživljavala. Rekla mi je da sam tak slatka, da tak mlado izgledam i da se puno smijem. Prilaze vam razne osobe u ovom mom poslu. Nikada nisam imala problema s tim da mi netko priđe ili netko nešto kaže, pa i ružno. To sam isto doživjela u životu. Ali zaboravljate takve momente. Baždarena sam tako da sam neke ružne trenutke i slike zaboravila. Ostale su mi neke lijepe, duhovite, smiješne slike koje volim i koje me pokreću dalje. Svjesna sam da sam draga ljudima i da im nisam draga. Bila sam na jednom seminaru komunikologa. Oni su svi jako brzi i odriješiti. Čudila sam se što su mene pozvali i pitam ih zašto su me pozvali jer ljudi mene i vole i mrze. Kad sam to rekla, čula sam – to! Pitala sam zašto nisu pozvali nekoga koga svi obožavaju pa su mi odgovorili da je to prosječnost. Takav je veći dio pučanstva.

 

‘Mogla sam posustati, mogla sam se predati depresiji i bolestima, ali nisam to htjela. Nastavila sam jer nisam htjela biti izdajica i izdati nešto što se stvaralo’

 

NACIONAL: Znači, jedno vrlo inspirativno gostovanje?

Da, a s druge strane, ja sam si u životu tako stvari postavila da se ne hranim time da se meni netko divi. Ne hranim se ni pozitivnim ni negativnim stavom o meni, što znači da čujem jedno i drugo, ali postoji i treće razmišljanje, a to je moje mišljenje. Ja sam ipak sama sebi najveća prijateljica, a možda i neprijateljica.

NACIONAL: Ali ste vrlo svjesni te činjenice, zar ne?

Da, i imam puno primjedbi i zamjerki na to što radim, ali takva je kreativnost koja traži dalje. Čim kreativna osoba čuje ili vidi što je izvela, uvijek pomisli da je moglo i bolje.

NACIONAL: Napad Rusije na Ukrajinu mnogima je pobudio strah zbog neizvjesnosti i širenja ratnih sukoba, kao i PTSP prisutan još od Domovinskog rata. Kako se vi nosite s tim stresovima?

Sada ću biti iskrena. Bila sam 1991. godine strašno uzrujana. Praktički su cijele devedesete bile jezive, a ja sam bila na bojišnicama. Bila sam na prvoj crti bojišnice u Petrinji. Vidjela sam kako izgleda mitraljez. A znate li tko me je pozvao?

NACIONAL: Tko?

Pozvali su me branitelji Petrinje da mi kažu hvala. Jedan časnik je došao po mene u Zagreb i doveo me jer me branitelje žele vidjeti da mi kažu hvala. Kada sam došla tamo, vidjela sam ljude svih mogućih profesija. Tada sam imala pjesmu s Guidom Mineom „Sloboda i mir“ u kojoj sam spomenula neke gradove i branitelji su mi htjeli reći hvala za tu jednu sitnicu jer sam izgovorila ime njihova grada. To je bilo toliko snažno, toliko veliko i jako. Muzika je bila naše oružje. Dosta sam u to vrijeme imala susreta s ljudima, s djecom i ljudima koji su napustili svoje domove.

NACIONAL: A ovo što se sada događa u Ukrajini?

Ovo sada doživljavam kao da sam to sve prošla. To smo svi prošli. Hvala Bogu, nisam napustila svoj dom. Jezivo je bilo. Bila sam u vlaku za Vukovar koji je bio kamenovan i skoro me je kamen pogodio u glavu. Sve te mise koje sam otpjevala, sprovodi, ispraćaji… Nisam se smjela prepustiti emocijama. Morala sam biti kao stroj. Malo mi je ostalo tog stroja u meni, ali sam uspjela napraviti jedan balans. Ovo sada što se događa u Ukrajini je jezivo. Upoznala sam Rusiju. Dapače, jako mi se sviđa kao zemlja – i ljudi i društvo. Poznajem Ruse, poznajem i Ukrajince. Čak i govorim ruski. Svi se pitamo zašto sve ovo nasilje. Ima li nas previše na zemlji, na kugli zemaljskoj? Više se ne govori o cjepivu, o koroni, o šišmišima. Zašto? Ne mogu reći da nije postojalo. Sada je došao drugi rat. Ovaj prvi je bio biološki, a ovo sad je rat strojevima. To je sve protiv čovjeka. Čovjek protiv čovjeka u svim segmentima. Sigurno postoje neki razlozi. Slike koje vidimo su očajne. Pametni ljudi govore o tome, ali ništa ne mogu napraviti. Čega se boje? Boje li se velesila ili sukoba velesila? Što je s nama, malim ljudima?

OZNAKE: josipa lisac

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.