Od pamtivijeka je poznata velika gostoljubivost Hrvata spram svakog gosta koji dolazi s poštenim namjerama. Križevci, kao jedan od najstarijih gradova u sjevernom dijelu Hrvatske prednjače u tome, a o gostoljubivosti Križevčana se uvijek rado priča. Za proveseliti se, razbiti monotoniju svakodnevice - naš čovjek je lako znao naći povoda da to učini, ali je to uvijek bilo u društvu veselih prijatelja i na način da svakome ostane u sjećanju.

Kod takvih druženja unaprijed se sve pripremalo i nije se prepuštalo slučaju da posijela, svadbe, krštenja, proščenja i druge slične zgode budu ostale upamćene u životnim vrlozima generacija kao trenuci gostoljublja, susreta ljudi dobre volje i nepatvorene ljudske sreće. Takvi trenuci istinskog uživanja, kao uostalom sve ono lijepo u životu, ne potraju dugo i obično se s nestrpljenjem očekuje njihovo opetovanje.

Mnogi društveni vinski običaji nastali su uglavnom u različitim cehovima i udruženjima obrtnika, među pripadnicima građanskog sloja koji su stvorili određena pravila za takva druženja. Pa iako bi se na prvi pogled moglo reći da raznorazna pravila ponašanja sputavaju čovjeka, prava je istina da je pozadina svih vinskih običaja u hrvatskim krajevima zadovoljstvo puka da u njima sudjeluje i, proživljavajući ih - u njima istinski uživa.

Prava zabava i veselica teško je zamisliva bez "štatuta" i "regula" koje su još zaista davno utvrdili naši gostoljubivi preci. Jedan zapis o tome rječito govori, a on kaže: "Gdje nema one stare hrvatske gostoljubivosti, neprisiljenosti, dobroćudnosti, pobratimstva i odanosti, tamo nema ni i one sklonosti i onog raspoloženja u zabavi radi kojega su naši dični predi i pred stranim svijetom došli na daleki glas."

Odvajkada su se takve domaće proslave i veselice u krugu prijatelja zvale "spravišća" i "pajdaštva". U takvim veselim zgodama, rekli smo, važila su posebna pravila ponašanja čiji je cilj bio da njihova primjena stvara ugodu, dopadljivost i zanimljivost. Medu različitim takvim pravilima ili regulama najpoznatiji su svakako "Križevački štatuti". Jedno od tumačenja njihova nastanka govori da je povod bila zlouporaba hrvatske gostoljubivosti na raznim veselicama kojima su se priključivali mnogi stranci, boraveći u ovim krajevima zbog službe u vojsci ili dok su samo prolazili ovuda. Kako je okolica Križevaca poznata po brojnim vinogradima i klijetima, a sam grad bio od velike važnosti u to davno doba - ti stranci bi se često priključvali veselicama koje su obično završavale tragično. Na učestale je pritužbe križevačkih purgera križevački varoški sudac morao izazivače nereda obuzdati donoseći određena pravila koja su propisivala pod kojim uvjetima mogu stranci sudjelovati u veselicama. Određene su, naravno, i kazne za onoga koji se pravila nije pridržavao. Kako je sve to, po predaji, započelo u Križevcima tim regulama dano je križevačko ime i "Križevački štatuti" ubrzo su došli na glas i postali su popularni, udomaćivši se u svim vinskopajdaškim društvima koja su ih ljubomorno čuvala, dopunjavajući ih neznatno, pa su se sačuvali tako i do današnjih dana

Druga priča o nastanku "Križevačkih štatuta", a čini se dovoljno vjerojatnom, seže dalje u prošlost, u vrijeme 14. stoljeća, ka.da su još u zavadi bili križevački purgeri i kalnički "šljivari". Nadam se da je svima znana ona priča o obrani starog grada Kalnika u koji se sklonio sam kralj Bela IV. Tatari, koji su opsjedali grad 1242. godine, nisu ga mogli osvojiti pa su glađu htjeli primorati branitelje na predaju. Kako više nije bilo druge hrane Kalničani su kralja Belu hranili sa šljivama koje su rasle unutar grada. Poslije, kad se sve sretno okončalo i Tatari otišli, kralj Bela Kalničanima podjeljuje plemenitaške titule. Križevčani, koji su se pozivali na svoje varoške pravice i time se ponosili, bili su ljubomorni na Kalničane i njihova plemstvo pa su ih zvali plemeniti kalnički Šljivari. Svađa proistekla iz tih okolnosti trajala je do u 14. stoljeće kada su i sami uvidjeli da im međusobno neprijateljsto više šteti nego koristi. Tada su upriličili pomirbu uz veliko "spravišće" ili veselicu u Križevcima. Sve je okončano trajnim prijateljstvom i slogom. Velika veselica koja je trajala tri dana morala je biti regulirana određenim regulama za koje se pobrinuo križevački notarijuš, kalnički kaštelan i varoški sudec, da bi sve proteklo u redu. Na taj način udarili su temelje mnogobrojnim drugim veselicama koje su također primjenjivale ta pravila jer su ona osiguravala da se sve odvijalo bez neželjenih ispada. Što su sve ta pravila propisivala nije nam se sačuvalo zapisano. Tek u 18. stoljeću u Mikloušićevom stoljetnom kalendaru zapisani su "Križevači štatuti". Nešto kasnije pojavljuje se zagrebačko izdanje štatuta na 12 stranica, naslovljeno " Spelancija Kryzsoveckih štatutov". U 19. stoljeću Narodna tiskara u Ljubljani tiska novo izdanje "Križevačkih štatuta, a 1910. izlazi u Osijeku knjižica pod nazivom: "Mathiascha Gubeza odperty lyszty aliti Kryzsovecky statuti". Sva ta izdanja razlikuju se po broju paragrafa i mjesnim prilagodbama. Godine 1912. Zvonimir Pužar priređuje jedno cjelovito izdanje "Križevačkih štatuta" i ono se tiska u Križevcima u tiskari Gustava Neuberga. Knjiga je nosila naziv: "Križevački štatuti", s podnaslovom: "vinsko pajdaške regule za sve domaće, društvene, prijateljske i pobratimske zabave i veselice". Kako su se i u drugim krajevima primjenjivali slični štatuti to je u ovoj knjizi autor donio sve o "Koprivničkim regulama", Varaždinskom furešu, Krapinskom vandrčeku, Turopoljskim štatutima, Zagrebačkoj puntariji, Ivanečkoj smešanciji i Svetojanskoj lumpariji.

Sama riječ ŠTATUTI dolazi od latinske riječi statutum što znači pravilo, zakon, poslovnik. Kako se cijeli život temelji na zakonu i drugim propisanim pravilima nije nikakvo čudo da su se ustanovila i pravila kod stola, pri raznim spraviščima, spelancijama i sličnim zgodama. Pravila su bila uvijek tamo gdje su se osnivala neka društva, gospočije, spravišča i cehovi. Njima su se uređivala prava i dužnosti, a ujedno štitile povlastice. Njihovu valjanost priznavala je svaka vlast i to bi nekom posebnom odlukom i potvrdila. U križevačkom muzeju čuvaju se npr. brojna pravila cehova koja su potvrđivali carevi ili druga nadležna vlast. Kako su se i pajdaštva smatrala nekom vrstom organizacije, pa makar i privremene - i njima je bio namjenjen posebni pravilnik koji su zvali "štatutima". Od svih tih štatuta, kako smo već rekli najpoznatiji su, a po svemu i prvi zapisani, upravo naši "KRIŽEVAČKI ŠTATUTI".

Dva su osnovna pravila kojih se drže "Štatuti". Prvo kaže "da je živa istina kako vince razblažuje i razveseljuje čovjeka, da iz njega čini društvenjaka i veseljaka, a mnoge brige mu umanjuje i uljepšava". Ali drugo kaže "da vino i svako žestoko piće ako se troši nerazumijevanjem i prekomjernošću ne samo truje i razara cio naš život, nego čini čovjeka nečovjekom i dovodi do mnogoga duševnoga i tjelesnoga zla. Stoga, kaže se dalje, budimo prijatelji vesele pobratimske društvenosti, učvrščujmo staru hrvatsku gostoljubivost, ne tuđimo se od čestitoga i trijeznoga domaćega pajdaštva, ali bježimo kao od kuge od svake prekomjernosti koja ubija ozbiljan polet i zanos, a prouzrokuje mnogo zla. Kao glasna truba neka nam se u svakoj društvenoj zgodi neprestano oglasuju riječi pjesnikove:

Uživaj vino, al pameću većom,
Umjerenost sama radja ti srećom!"

 

Prva točka "Križevačkih štatutov" kaže da nema veseloga horvatskoga bratstva ili pajdaštva brez kupice vinca. Dakle, tamo gdje nema vinske kapljice i veseloga pajdaštva tamo ne mogu u uporabu doći ni "Križevački štatuti".

"Štatuti" su se najčešće primjenjivali u domaćim društvima. Ne smijemo zaboraviti da su naši preci živjeli nekad u velikim obiteljskim zadrugama gdje se njegovala pobratimska društvenost, da je bilo raznih obrtničkih udruženja i raznih drugih pajdašija. Jedno od najstarijih za koje imamo i pisane dokumente je društvo "PINTA", osnovano 1695 godine u Vidovcu, zagorskom dvorcu grofova Patačič, u kojem su se okupljali velikaši, banovi, biskupi, generali i drugi plemići. No, društva su se okupljala i u običnoj kući pri nekoj važnijoj zgodi kao što je rođenje djeteta, svatovi i slično. U svakom takvom društvu na čelu je obavezno morao biti stoloravnatelj. On je samo jedan od propisanih starješina pri stolu koje ćemo kasnije pobrojati. Stoloravnatelj je vrlo časna služba, a može ju obavljati ona osoba koja se dokazala kod vinsko-pajdaških veselica. Stoloravnatelj mora biti duhovit, sipati dosjetke kao iz rukava, mora biti rječit i naravno - dobro poznavati "Štatute". Uostalom, o tome nam govori najbolje jedana pjesmica objavljena u "Križevačkim štatutima". Ona kaže:

"Ravnateljem biti zato treba dar,
smeh, a i šala to su njegov par.
Puno mu je piti, v pajdaštvu vodit reč
dobre volje biti, priznanje si steč.
Štatute mu je znati svu njihovu vlast,
i regule poznati koje daju čast.
Govorit mu je puno i vodit pjesmu bar
ravnateljem biti zato treba dar!"

Činovnici ili pomagači stoloravnateljevi su oberfiškuš, jedan ili dva fiškuša, popevač ili kantuš-minister, govorač, čuturaš, barilonosec ili peharnik te vunbacitelj.

Oberfiškuš određuje da li će se čaše ispijati do kraja ili ne i prvi je pomagač stoloravnateljov. On mora strogo paziti da se sve naredbe stoloravnateija točno izvršavaju, a sam može dati kaznu stoloravnatelju ak se ne drži reda i pravic po "Križevačkim štatutima". Kazna ili štrof bila je obično ispijanje kupice do dna, a o štrofanju ćemo takoder nešto reći.

Fiškuš pazi da svaki pajdaš ili pajdašica ima svoju kupicu u kojoj mora biti navek onoliko vina koliko odredi stoloravnatelj. On nemre nikoga štrofati, ali zato mora svaki uočeni prijestup prijaviti stoloravnatelju.

Popevač mora voditi svaku pjesmu koju odredi oberfiškuš. Ovu funkciju more obavljati i koja pajdašica.

Govorač je ona osoba koja spelava govorancije. Svaku izrečenu zdravicu stoloravnatelja on mora popratiti cifrastim riječima, a ako bi kao stoloravnatelj bila osoba koja zna održati lijepi govor onda služba govorača i nije potrebna.

Čuturaš ili peharnik ima funkciju dvoriti kod stola. On je obično imao ručnik oko vrata da ga svi lakše prepoznaju, a izvršavao je samo one odredbe koje su došle od stoloravnatelja ili oberfiškuša.

Vunbacitelj bila je vrlo odgovorna funkcija. Nju je obavljala osoba jaka i odlučna. Kako se u svakom pajdaštvu nađe tvrdokornih osoba koje se ogrješuju o odredbe stoloravnatelja, pa ni nakon štrofanja ne poboljšaju svoje ponašanje - vunbacitelj ih odstranjuje od stola i od društva. Da bi i on bio lakše uočljiv njemu su pajdašice vezale na lijevu nadlakticu crvenu maramu.

Svaka nepokornost plaćala se štrofom. Štatuti propisuju pet vrsti štrofov:

l. štrof sa suhim vinom
2. štrof s pomešanim vinom
3. štrof s mrzlom ili mlakom vodom
4. štrof na drugom mestu
5. slatki štrof

Vjerujem da su ove tri kazne jasne, no objasnit ćemo što znači štrof na drugom mestu. Naime, po izricanju toga štrofa dotična osoba je morala otići od pajdaškoga stola na mjesto koje odredi stoloravnatelj i tamo biti tako dugo sam i bez kupice vina dok se god ne bi spokorio. Kad bi se vratio za stol obično ga je dočekala vesela popevka koja je govorila ovako:

"Došel jesi bratec dragi
nazaj vu naš krug
Budi dober- ostani vavek
Verni ti naš drug.
Nemoj grešit nigdar više
da ne peš za stol,
samom biti brez pajdašov
to je velka bol!"

A slatki štrof odnosio se samo na pajdašice koje su u ime tog štrofa mogle "levoga i desnoga pajdaša za stolom kušnuti". Ako je prekršaj veći to i ovih kušlecov može biti veći broj.

No sve se ove spelancije kod stola ne bi mogle odvijati bez kućedomaćina koji je primio društvo pod svoj krov. On određuje stoloravnatelja i drži prigodnu zdravicu, a poslije se i njemu samome u čast drži zdravica.

Križevački štatuti poznaju 4 vrste pajdaša.

1. stari pajdaši - to su oni koji su već više puta bili pri istom stolu. Najmanje su morali biti 6 puta u istoj hiži.
2. mladi pajdaši - to su oni koji rjeđe dolaze i nisu bili 6 puta u istom društvu
3. pajdašice - to su predstavnice ljepšeg spola i kao ukras one su dobro došle u svako društvo
4. Pridošlice- su oni gositi koji dođu na poziv domaćina ili su došli s kojim drugim pozvanim pajdašom ili pajdašicom

O svemu tome tko je bio nazočan i što se sve radilo pri takvoj pajdašiji imalo se zapisati u HIŽNI PROTOKOL. To je bila knjiga u kojoj se sve pobrojalo, od podataka tko je sve ispio bilikum i tko je time postao hižni prijatel, do drugih važnih podataka u kući kao što su rođenje, ženidba ili smrt kojega člana familije. Tu se zapisivalo kako je rodilo na gospodarstvu, kakva je bila berba, koliko se sprešalo mošta i slično. Hižni protokol čuvao se na posebnom mjestu, obično u ladici pod ključem kao najvažnija knjiga u svakoj kući.

Pri domaćem pajdaškom stolu ne smije sjediti ni jedna osoba koja nije ispila bilikum. Naziv bilikum dolazi od njemačke riječi willkommen. Iskrivljujući izvorni oblik nastala je riječ bilikum koju obično većina ljudi povezuje s dvostrukom posudom. Tako se onda za vrč koji je obično sastavljen od tri dijela kaže trilikum što je potpuno neispravno jer riječ trilikum ne znači ništa. Bilikum je, dakle, bila svaka posuda iz koje se pila zdravica u čast dolaska u nečiju kuću. Najpoznatiji su bilikumi trodijelni na kojima je obično pisalo Čeh, Leh i Meh, a bilikum je mogla biti i najobičnija kupica. Da je ispijanje bilikuma bilo važno potvrđuje i činjenica da se takav podatak morao odmah unesti u "hižni protokol".

Pri kraju ovog prikaza o "Križevačkim štatutima" treba reći da su ovdje dane samo one najosnovne značajke koje određuju temeljni karakter Štatuta. Nismo čitali četrdesetak ili šezdesetak članaka štatuta koji kao i svaki pravilnik u detalje propisuje obaveze svih pripadnika jedne pajdašije jer to i nije toliko važno. Samo utvrđivanje tih pravila govori dosta da je na križevačkom području druženje uz vino i pun stol bila ne tako rijetka pojava te da su kroz "Štatute" Križevci pronijeli glas o sebi kao gostoljubivom gradu u kojem se moglo dobro zabaviti, u kojem se njegovalo prijateljstvo i svaka druga pajdašija, veličala domovina kroz obavezne zdravice njoj u čast i cijenio ljepši spol koji je nadahnjivao mnoge govornike da izgovore cifraste riječi i svim krasoticama u čast. Križevački štatuti zato su ogledalo karaktera grada Križevaca koji ga najbolje ocrtavaju kroz njegovu povijest i običaje.

Mnogi stanovnici naše domovine Hrvatske čuli su za Križevce upravo preko "Križevačkih štatuta", a ovih nekoliko ispisanih stranica neka budu poziv svima da se ta pravila i nadalje primjenjuju u svakom veselom društvu kao najbolja garancija da će im gosti otići kući veseli i zadovoljni.