Od pamtivijeka je poznata velika gostoljubivost Hrvata prema svim gostima koji dolaze s poštenim namjerama. Budući da su Križevci jedan od najstarijih gradova u sjevernom dijelu Hrvatske, Križevčani prednjače u tome i o njihovoj gostoljubivosti se uvijek rado priča – naš čovjek je, za proveseliti se, razbiti monotoniju svakodnevice lako znao naći povoda da to učini, ali je to uvijek bilo u društvu veselih prijatelja i na način da svakome ostane u sjećanju.
Upravo na tome počivaju Križevački štatuti – skup jedinstvenih pravila i regula ponašanja u veselim društvima uz razne vinske svečanosti. Jer, da bi se na pučkim veselicama sve poštivalo, nikoga ne vrijeđalo i da ne bi bilo pijanih, tu su bili Križevački štatuti, jedina pisana pravila lijepog ponašanja za stolom, koja se spominju još od 18. st., a bez kojih je prava zabava i veselica bila teško zamisliva. Osim toga, Štatuti imaju i u domoljubnom, sociološkom i književnom smislu vrijednost, što proizlazi iz činjenice da se, prema Štatutima, u svakom društvu moraju održati tri zdravice: „zdravica domovini, pajdašiji i lepšem spolu“, a pri izgovaranju se njegovao stari, „cifrasti“, način govorenja.
Dva su osnovna pravila kojih se drže „Štatuti“. Prvo kaže „da je živa istina kako vince razblažuje i razveseljuje čovjeka, da iz njega čini društvenjaka i veseljaka, a mnoge brige mu umanjuje i uljepšava“. Ali drugo pravilo govori „da vino i svako žestoko piće ako se troši nerazumijevanjem i prekomjernošću ne samo da truje i razara naš život, nego čini čovjeka nečovjekom i dovodi do mnogoga duševnoga i tjelesnoga zla.“ Stoga, kaže dalje, „budimo prijatelji vesele pobratimske društvenosti, učvršćujmo staru hrvatsku gostoljubivost, ne tuđimo se od čestitoga i trijeznoga domaćeg pajdaštva, ali bježimo kao od kuge od svake prekomjernosti koja ubija ozbiljan polet i zanos, a prouzrokuje mnogo zla.“
Križevački štatuti dakle zagovaraju ponajprije veselje i radost u dobrom društvu gdje se njeguju prijateljstva, gostoljubivost i dobri međuljudski odnosi, ali izričito upozoravaju da se pijenje vina i žestokih pića čini s razumom, jer sve što se radi preko mjere nije dobro ni za pojedinca, a niti za društvo.
Bilikum
Naziv bilikum dolazi iz njemačke riječi willkommen. Bilikum je bila svaka posuda iz koje se pila zdravica u čast dolaska u nečiju kuću. Najpoznatiji su bilikumi trodijelni (riječ trilikum, koju ljudi povezuju s posudom od tri dijela, neispravan je naziv i ne znači ništa), ali je bilikum mogla biti i najobičnija kupica. Ispijanje bilikuma bio je vrlo važan čin i kao takav se odmah unosio u hižni protokol. To je bila knjiga u kojoj se sve zapisivalo, od podataka tko je sve ispio bilikum i time postao hižni prijatelj, do drugih važnih podataka kao što su rođenje, ženidba ili smrt kojeg člana obitelji, ali i kako je rodilo na gospodarstvu, kakva je bila berba, koliko se dobilo mošta i slično. Hižni protokol je bila najvažnija knjiga u svakoj kući i čuvala se na posebnom mjestu, obično pod ključem.
Križevačko veliko Spravišče tradicionalna je pučka svečanost i kulturno-povijesna manifestacija koja se održava početkom lipnja već od 1968. godine. Temelji se na legendi koja govori o pomirbi križevačkih purgera i kalničkih šljivara i na Križevačkim štatutima, popularnom vinskom ceremonijalu i prvim pisanim pravilima o ponašanju u veselom društvu i za punim stolom.
Legenda govori da se hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. pred najezdom Tatara, sklonio na stari grad Kalnik, koji se spominje još od 13. stoljeća. Kako zbog visokih kalničkih zidina i nedostatka odgovarajućeg oružja Tatari nisu mogli doprijeti do kralja i kalničkih seljaka koji su ga skrivali, dosjetili su se da ih glađu natjeraju na predaju. Međutim, kako su uz Kalnik rasle šljive, seljaci su šljivama počeli hraniti kralja. Tatari su s vremenom izgubili strpljenje i povukli se, čime je Kalnik postao jedini grad koji žestoki napadači nisu osvojili. U znak zahvalnosti, kralj je seljacima dodijelio plemenitaške titule te su ipak, spasivši kralja, bili u povoljnijem položaju. Na to su Križevčani, stari purgeri, bili izrazito ljubomorni, pa su kalničke seljake podrugljivo zvali ‘plemenitim kalničkim šljivarima’. Legenda dalje govori da tada počinje zavada između Donjeg i Gornjeg Grada koja je trajala sve dok se mladić s Kalnika nije zaljubio u djevojku s grada. Kako je ljubav prevladala, prije svatova se trebalo pomiriti i ‘nekaj zajedno spraviti’. Kalničani su tako na feštu pomirenja donijeli vino i šljivovicu, s obzirom da su bili ‘šljivari’, a građani su spremili vola, koji se na Spravišču i danas tradicionalno peče, pa su se svi zajedno tri dana veselili, jeli i pili. Simbolika Križevačkog velikog spravišča je, stoga, pomirba između kalničkih šljivara i križevačkih purgera.
U tradicionalnoj spelanciji pomirbe križevačkih purgera i kalničkih šljivara sve okupljene se podsjeća na nastanak Križevačkih štatuta.
Križevačko veliko spravišče je veliki sajam kulture na kojem se predstavlja kulturno-povijesna baština križevačkog kraja. Manifestaciju prate razna kulturna događanja: nastupi folklornih skupina, predstavljanje tradicijskih zanata, obrtništva, domaće radinosti, domaćih prigorskih jela i vina, izložbe, književne večeri, koncerti ozbiljne, narodne i zabavne glazbe, športska natjecanja i druga iznenađenja koja je moguće otkriti jedino dolaskom u Križevce, u grad koji, za vrijeme Spravišča, sa svojim trgovima, postaje velika pozornica s prigodnim programima za sve uzraste.
Galerija fotografija
Jedina ženska povijesna postrojba na svijetu koja vuče korijene iz srpnja 1848. godine, kad je bana Josipa Jelačića na proputovanju kroz Križevce čuvala straža djevojaka, domorodnih Križevčanki koje su se postavile na ulazu u biskupski dvor. Stajale su svjesne svoje dužnosti pred vratima i u njihovim nježnim rukama caklilo se ubojito oružje.
Križevačka djevojačka straža uspješno predstavlja Križevce sudjelujući na mnogobrojnim manifestacijama širom zemlje.
