Mračna slika

Mračna slika

Operu Carmen nosi naslovni ženski lik. Na premijeri je to bila odlična mezzosopranistica Dubravka Šeparović–Mušović, glasovno i tehnički besprijekorna te scenski vrlo uvjerljiva, s prekrasnim najtišim mogućim pianima

Zacijelo najpopularnija i najizvođenija opera u svijetu, priča o zlokobnoj Ciganki koja je voljela slobodu, golicala je maštu brojnih interpreta od svoje propale praizvedbe 1875. u Parizu do danas. Već je sam skladatelj Georges Bizet morao prilagoditi uzbudljivu i tragičnu pripovijetku Prospera Mériméea ukusu tadašnje publike, nizom ustupaka. Ipak djelo na samom startu nije prihvaćeno i Bizet nije doživio njegov procvat.

Najnovija zagrebačka produkcija Carmen, deseta u tom kazalištu, željela je tu dramu u režiji njemačkog gosta Philippa Himmelmanna osuvremeniti. Približiti je Mériméeovu predlošku, ogoliti do srži i naglasiti njezinu mračnu stranu. Izbaciti neke prizore i glazbene brojeve, vratiti govorene dijelove i sažeti je na filmsku dužinu od dva sata bez stanke.

Time je djelo poprimilo posve drukčiju, zanimljivu, ali nažalost iskrivljenu dimenziju. Imalo je doduše vizualnu atraktivnost zahvaljujući jednostavnoj i efektnoj sceni Ive Knezovića sa svjetlom Gčrarda Clevena, s nizom simbola, primjerice s nevidljivom klepsidrom iz koje čitavo vrijeme na sredinu pozornice sipi pijesak, ili s nožem koji zaboden na početku u podij navješćuje tragediju, te čudnim kostimima Petre Bongard iz nekog posve drugog filma. U glazbenom pogledu inzistiralo se na komornosti pod dirigentskom palicom prilično bezizražajnog premijernog gosta Johannesa Wildnera i njegova površnog asistenta Gianluce Marciana, koji na predstavi 17. prosinca nije uspio sačuvati jedinstvo protagonista s nepreciznim orkestrom.

Takvim je pristupom Carmen posve izgubila Bizetov šarm i prepoznatljivost, rasplinuvši se u sporim ili pak fizički prezahtjevnim pokretima, kao što je besmisleno pentranje po okomitim ljestvama što je oduzimalo dah pjevačima. Režija nije uvijek pratila tekst. Bilo je nelogičnosti uz upitan prijevod i obilje aluzija na seks, nasilje, sadomazohizam, kriminal i zločin.

Operu Carmen nosi naslovni ženski lik. Na premijeri je to bila odlična mezzosopranistica Dubravka Šeparović–Mušović, glasovno i tehnički besprijekorna te scenski vrlo uvjerljiva, ali i prilično komorna, s najtišim (iako prekrasnim) mogućim pianima. Druga Carmen, gošća Danijela Pini, također je bila sjajna, ali s izjednačenijom dinamikom i s nešto manje strasti.

Manje je sreće bilo s muškim protagonistima. Dok je u ulozi Don Joséa tenor Jean Pierre Furlan bio pouzdan, posebice dojmljiv u Ariji o cvijetu, Valter Borin nije opravdao povjerenje koje mu je ukazano, kao ni bezizražajna sopranistica Nicoleta Ardelean u ulozi Michaele. Iako se nije posrećilo ni baritonima u ulozi Escamilla, bolji je bio Siniša Hapač od Dali Mora. Pouzdan Zuniga bio je bas Berislav Puškarić, naročito scenski, a vrlo dobar dojam pružio je i Kvartet krijumčara (Marija Kuhar–Šoša, Helene Lucić, Alena Ruška i Domagoja Dorotića odnosno Tvrtka Stipića). Solidan je bio i Antonio Brajković u ulozi Moralesa te zbor koji je uvježbao Ivan Josip Skender.

Publika je bila podijeljena: bilo je pozitivnih i negativnih reakcija, no jedno je sigurno. Ovakva ishitrena glazbenoscenska drama na kojoj je radilo previše stranih suradnika bez pravog pokrića i to na uštrb domaćih snaga, nije nas usrećila.

Višnja Požgaj