Kad god pišemo o nekoj životinjskoj vrsti, obično su to loše vijesti. Vrsta je pred izumiranjem, upravo izumire ili će izumrijeti u roku od nekoliko desetljeća. Razlozi su svugdje i za svaku vrstu isti - naša se vrsta toliko invazivno širi i crpi resurse, da ovi nesretnici umiru jer više nemaju doma, nemaju hrane, a često nemaju ni kože na leđima, jer smo je mi skinuli. Doslovno.
No, tu i tamo se ipak pojavi neka sjajna vijest vezana za životinje. Takva sad dolazi iz Australije i zaista je čudesna - ptice takahe, koje su službeno izumrle 1898. godine, nisu više toliko jako ugrožene. Upravo je 18 ovih neobičnih stvorova, piše Guardian, pušteno na jezero Whakatipu i to zato što se pleme Ngāi Tahu godinama borilo za to da se ptice baš tamo puste, jer ih je nekoć puno živjelo na tom području. Ne razumijete zašto je vijest o 18 ptica koje su puštene na drugom kraju svijeta uopće važna? Jer su nesretne takahe godinama tiha patnja znanstvenika koji se bore da vrsta ovoga puta zauvijek ne nestane s lica zemlje. Ptica Dodo je dovoljna rana, ne treba im više od toga.
Vratimo se malo u prošlost. Nikad ovih pernatih stvorenja nije bilo previše, sudeći po svemu, ali su se zakompliciralo kada su došli europski doseljenici. Nemamo informacija o tome da su ih oni jeli, ali su zato bili na meniju njihovim životinjskim pratiocima: hermelinima, mačkama, tvorovima i štakorima. Vrlo brzo ih je nestalo i proglašene su zauvijek izgubljenim. No, ptice su se pokazale otpornije nego se mislilo - ponovno su otkrivene 1948. godine. Od tada do danas marljivo se radi na njihovoj repopulaciji. Ako vam malo zvuči brojka od 500, koliko ih sad hoda ovim planetom, imajte na umu njihovu anatomiju. Kako da se takahe obrani od gladnog tvora kad ne može letjeti i nema nikakve šanse da pobjegne? Visoka je oko 50 centimetara, živi u planini, nije navikla da razne predatore i, ono što je apsolutno genijalno, prema fosilnim ostacima, ova vrsta ptica trčkara Novim Zelandom još od pretpovijesnog pleistocenskog doba.
Borba za spašavanje ovih ptica od nestanka je upravo to - borba. Od trenutka kad se jaje izlegne, a za to je najprije bila potrebna umjetna oplodnja, pa onda briga da ih ne pojedu predatori, pa hranjenje kad se izlegnu, pa učenje na divljinu, pa puštanje... S druge strane, tu je nemilosrdna bitka s drugim životinjama koje su i sami žrtva ljudskih poslova, a to su oni maleni predatori koji su došli s Europljanima i koji nisu krivi što su gladni.
U planu je pustiti još sedam ptica u listopadu, te deset malenih početkom iduće godine. Puno je još posla pred znanstvenicima dok populacija ne naraste dovoljno da nemaju brige oko njenog opstanka. No, čini se kako će, taman kad takahe budu uobičajen prizor diljem Novog Zelanda, isti postupak morati ponavljati s nekim drugim životinjama. Nažalost.