Današnji urbani toponim Meraja, pri čemu se misli na park i na ostatke dvaju crkava, mlađe, gotičke, bolje očuvane te starije, ranoromaničke, sačuvane u temeljima, označava mjesto na kojemu se nekada nalazio srednjovjekovni posjed Szentillye ili Sveti Ilija.
Riječ meraja, ističe Danijel Petković, muzejski savjetnik, voditelj Odjela za povijest Gradskog muzeja Vinkovci, novovjekovni je turcizam i doslovno znači pašnjak za stoku.
„Znači u 16. i 17. stoljeću kada je to srednjovjekovno jezgro Vinkovaca, naselje Sveti Ilija opustjelo, a gotička crkva nije služila kao sakralni objekt, to je bio toliko zapušten prostor da je okolno stanovništvo tu dovodilo stoku na ispašu“, ističe Petković.
Naselje Sveti Ilija, pojašnjava, formiralo se u 11. stoljeću, a na posjedu je na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće sagrađena župna crkva. Tu ranoromaničku crkvu na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće zamijenila je veća gotička crkva. U kanonskim vizitacijama u 17. stoljeću vizitatori opisuju crkvu na Meraji i navode da se nalazi u blizini Ivankova, da je bez krova, da u njoj raste drveće, a okolni prostor služi za ispašu stoke stanovnicima ondašnjih obližnjih Vinkovaca, odnosno 17 kuća u današnjem centru Vinkovaca, koje se spominju u osmanskim izvorima iz 16. i 17. stoljeća s nekih stotinjak ljudi.
„Nakon odlaska Turaka, crkva na Meraji jako brzo je obnovljena i počela su bogoslužja s tim da su u Slavoniji sve župe držali franjevci pa tako i u Vinkovcima, a bili su podložni samostanu u Šarengradu. Vremenom franjevci su napustili mnoge od tih župa, a preuzelo ih je svjetovno svećenstvo”, ističe Petković.
Vremenom je i crkva na Meraji postala premala te 1772. godine počinje izgradnja barokne crkve, sadašnje crkve sv. Euzebija i Poliona tada sv. Ivana Nepomuka, a koja je završena 1777. godine.
„U tom trenutku Vinkovci imaju preko 1500 stanovnika prema 2000, i oni od vojnih vlasti traže novu crkvu te pri tom još i falsificiraju stvarni broj stanovnika i uvećaju ga za nekih 20, 30 posto kako bi dobili što veću crkvu”, ističe Petković.
A s izgradnjom nove crkve stara crkva na Meraji je desakralizirana i preuzima ju država prebivši tako dio troškova, te ju koristi za vojne svrhe kao skladište raznih namjena ovisno o potrebi.
„Kada je Vojna krajina ukinuta crkvu preuzima nova civilna vlast koja ne zna što bi s njom i daje ju „na bubanj”. Kupuje ju trgovac žitom Veselinović koji dodaje dva kata te zgrada postaje skladište žita. Kao skladište žita funkcionirala je sve do suvremenih dana, a potom jedno dugo vrijeme nije imala nikakvu namjenu”, ističe Petković.
Zgrada je sanirana 1964. godine, a potom u dva navrata nakon Domovinskoga rata, 1999. i 2015. godine, s ciljem da postane središte različitih kulturnih događanja. Danas poznata je kao Galerija fotografije „Meraja”
