Napisala Anita Palada
Foto by Romeo Mance
Prvi obrisi narančasto žute svjetlosti osvijetliti su šumu Ravne Gore u Gorskom kotaru. S novom su se svjetlošću probudile i ptice. One male, ali i velike ptice poput tetrijeba jer vrijeme je parenja, privlačenja ženki, ljubavnih rituala i nadmudrivanja s rivalima.
Veliki tetrijeb ili tetrijeb gluhan je ukras i biser visoko planinskih šuma te je jedna od najtajanstvenijih, najintrigantnijih i najljepših ptičjih vrsta nastanjenih u Hrvatskoj. Najveća je to šumska koka, krupnog je tijela i lijepih boja čiju ljubavnu pjesmu u doba parenja onaj tko čuje ne zaboravlja.
Nakostriješeni i kočoperni izlaze na pjevališta i pjevom pozivaju koke u jato. Međutim, ne ide uvijek lako. Previše je rivala u igri zavođenja, a svi žele koke u svojoj blizini. Konkurencija je žestoka. Bore se tetrijebi, ne daju se! Brane svoj muški ego, kada treba i do posljednjehg daha jer što je mužjak bez jata koka oko sebe? Trude se oni u ta dva mjeseca zavesti što više koka i privoliti ih da ostanu sa njima dok vrijeme parenja ne prođe. Kasnije će se one same s mladunčadi već nekako snaći!
Ne žele mužjaci zbog lošeg pjeva, nedostatka ptičjeg šarma i hrabrosti otjerati koke, izgubiti zdravi razum i završi negdje na kraju šume ili još gore u nekoj urbanoj sredini gdje će ga zbog nesposobnosti prozvati „ludi tetrijeb“. Susret s „ludim tetrijebom“ jednom je doživio i Romeo koji kaže:
“Ti tetrijebi su povremeno jako napadački raspoloženi i ne boje se čovjeka. Zbog njihovog nenormalnog ponašanja dobili su naziv „ludi tetrijebi“. Većina stručnjaka misli da se radi o hormonalnom poremećaju. Ono je uvjetovano prilikama kada pijevac nije u mogućnosti u vrijeme parenja naći koku, a pogotovo ako nema koku više godina uzastopce. Sudbina „ludih tetrijeba“ je obično žalosna i završava tragično, postaju žrtve čovjeka ili predatora.“
Tetrijeb je krupna, ali po naravi plaha ptica. U svom staništu traži božanski mir. Vrsta je koja može živjeti jedino u iskonskoj tišini šume, pa danas obitava jedino u zabačenim planinskim visovima Gorskog kotara i Like.
Dug je oko jednog metra, s rasponom krila i do 140 cm. Tako velika ptica, prelijepog izgleda privlači pažnju fotolovaca. Fotolovci potpuno prilagođeni prirodnim i ptičjim zakonitostima često se valjaju po zemlji, leže po snijegu, puze i kleče da mu prišli što bliže i fotografijom ovjekovječe. “Sve je to draž, čovjek pobjedi sebe i u trenucima postane ptica“ – kaže Romeo Mance, fotolovac, naš stari znanac koji nam je već vrlo živopisno opisao šume Ravne Gore i svijet divljih životinja u njima.
„Promatranje i fotografiranje tetrijeba u divljini odvija se u njihovom staništu uvijek za vrijeme parenja, od kraja ožujka do početka svibnja. Za svakog je fotolovca to izrazito težak i napornan zadatak, pun izazova, ali i zadovoljstva“ – nastavlja Romeo.
Ne žali se on jer promatranje i fotografiranje ptica i divljih životinja njegova je strast. Nerijetko ustaje i oko 3 h poslije ponoći, odlazi u šumu prekrivenu snijegom i dugo hoda da bi došao do pjevališta, ali mu ni taj cijeli trud ne garantira susret s tetrijebom zbog čije ljepote i pjeva žrtvuje svoju mirnu noć.
Nakon napornog hodanja dolazi na cilj. Postavlja šator, kamuflira opremu jer je za fotografiranje ptica u divljini dobra kamuflaža od presudne važnosti.
Osluškuje! Pretvara se u uho! Promatra okolinu, lagano se kreće. Počinje „borba“ za najbolju moguću fotografiju! Hoće li uspjeti? Međutim, tetrijeb je oprezna ptica. Bježi i na najmanji šum. Uspjeh fotolovca je minoran, a broj uspješnih izlazaka vrlo malen. Taj tren Romeo mora biti brži od ptice, a može li? Treba će mu mnogo sreće, strpljenja, ali i znanja da pticu uhvati svojim dugim objektivom.
Ali optimizmom ga puni saznanje da će tetrijeb zanesen svojim pjevom u trenutku postati potpuno gluh.
“U jednom djelu „pjesme“ kojeg nazivamo brušenje, tetrijeb postavlja glavu tako da niti vidi, niti čuje. To traje svega dvije minute. Zbog toga i nosi naziv gluhan. Pjevanjem bi se to teško moglo nazvati, jer nije slično pjevanju niti jedne druge ptice, a u vrijeme parenja osim brušenja, glasa se još šištanjem i škljocanjem“ – objašnjava Romeo.
Nakon lijepog pjeva tetrijeb odlazi. Ostavlja koku da se o mladunčadi brine sama. Nakon 28 dana iz položenih jaja izlegu se mladi, ali zbog hladnoće i predatora na životu ostaje samo nekoliko malih ptica.
Već drugi dan nakon što se izlegu počinju pratiti svoju majku, da bi ih ona nakon 3-4 tjedna naučila letjeti, pronalaziti kukce i biljke da se prehrane. Zimi se hrane borovim iglicama i pupovima, a početkom ljeta na „tanjuru“ su im i razni šumski plodovi, maline, borovnice, brusnice, kupine i dijelovi biljaka.
Tetrijebi kao i ostale koke, prilagođeni su životu na tlu i zbog toga mnogo više ugroženi od ptica koje lete i gnijezde se na drveću. Lisice, risovi, divlje mačke, široko rasprostranjene kune koje više nitko ne lovi, lasice, divlje svinje, jazavci, pa sove, jastrebovi, gavrani proganjaju i ugrožavaju tetrijeba na tlu i drveću, od jaja do odraslih ptica.
Spušta se noć, a za neke ptice poput sove život tek počinje. Mužjak sove leti kroz tamnu šumu i skoro nečujno lovi plijen. Mora donijeti hranu svojoj ženki koja u duplji grije jaja. I tako će biti tridesetak dana sve dok se iz jaja ne izlegu mali ptići. Čuva ih sova, grije i štiti svojim tijelom, a tata se brine da mami za to vrijeme ništa ne nedostaje. Tetošiti je i donosi hranu u gnijezdo, a ljubav prema svojoj maloj obitelji će nastaviti iskazivati i nakon što se mali čučavci izlegu.
Zajedno će ih hraniti, čuvati od predatora i podizati. Međutim, nakon 30-ak dana majka će prema mladima postati nemilosrdna. Počet će ih tjerati iz gnijezda. Ne zato što ih ne voli, već da se osamostale i započnu vlastiti život. Roditelji će ih prije potpunog osamostaljenja nadgledati barem još tri mjeseca.
Sova ima veliku glavu i na njoj vrlo izražajne oči koje joj uz sluh tijekom noći i te kako pomažu u lovu. Perije im je tamne boje što ih tijekom lova čini gotovo nevidljivima, a let s obzirom na građu krila gotovo nečujnim. Kljun i kandže također su im vrlo su oštri.
Zbog ovih specifičnosti sove spadaju među najuspješnije noćne lovce. Jedu samo svježu hranu, što znači da svakodnevno odlaze u lov na miševe, zečeve i druge male sisavce. Gutaju cijeli plijen, a s obzirom da ne mogu probaviti velike količine dlake, perija i kostiju, izbacuju ih povremeno u obliku ljuskica.
„Fotografiranje sova teško je i nepredvidljivo“ – iz iskustva će Romeo. Prema njegovim riječima treba biti vrlo uporan i strpljiv jer većina sova za vrijeme dana odmara, a noću lovi. Kamuflaža im je fantastična. Potpuno se stapaju s bojama iz okruženja i teško ih je uočiti.
„Kada se pomakne ili okrene glavu, iznenada je ugledam i shvatim da je cijelo vrijeme bila na tom mjestu. Koliko sam primijetio i zaključio iz svog iskustva sove obično sjede na istim granama. Često kruže nad lovnim područjem, lete s grane na granu, pa sam nakon dužeg vremenskog praćenja, često mogao i predvidjeti kamo će otići. Ta spoznaja mi je mnogo olakšala traženje mjesta za postavljanje šatora i višesatno čekanje kako bih napravio željenu fotografiju“– kaže Romeo.
Ostale ptice poput žuna, djetlića, kukavice, šojke, kreja, sive vrane, drozda, kosa, crvendaća, grmuše, kraljića, svojom pojavom, pjesmom i glasanjem stvaraju poseban ugođaj u svojim staništima diljem Gorskog kotara.
Brgljez i kratkokljuni puzavac neumorno pužu po stablima i u pukotinama debla traže hranu. Palčić, iako najmanja ptica, ima najglasniju pjesmu koja milozvučno odzvanja šumom. Drozd, kos, crvendać, grmuše također su dobri pjevači i najčešće ptice Gorskog kotara. Kraljić je naša najmanja ptica i vrlo ga je teško primijetiti zbog sitne građe. Lagano poskakuje gustim krošnjama, a i pjesma mu je tiha. Jako česta je i zeba, zasigurno najbrojnija ptica Gorkog kotar. Vrijedan pažnje je svakako i suri orao, vrlo rijetka i osjetljiva ptica koji se gnijezdi na nepristupačnim i dobro zaštićenim sjevernim obroncima Bjelolasice.
„Sve ptice moga kraja neobično su žive i pokretljive, ali i korisne jer uništavaju štetne kukce i tako održavaju dobru ravnotežu biljnog i životinjskog svijeta. Svojom pojavom i posebice pjesmom stvaraju posebne ugođaje i upotpunjuju ljepotu Gorskog kotara“ – ponosno će Romeo.
Seoba ptica kroz gorske i planinske predjele Gorskog kotar vrlo je slaba. Čini se da ptice koje dolijeći iz sjevernih krajeva ili se vraćaju s juga ovo područje samo prelijeću. Seoba nad Gorskim kotarom prekida se samo u slučaju iznenadnog lošeg vremena, a tada se veća ili manja jata spuštaju i traže pogodno mjesto za prehranu i odmor. Čim se vrijeme popravi, nastavljaju svoju let i odlaze u druge krajeve.
Prema Romeovim riječima fotografiranje ptica spada među najteže fotografske aktivnosti. Ptice su izuzetno plašljive, vrlo pokretne i aktivne, a često obitavaju na teškim i nepristupačnim terenima. Mora brzo reagirati jer kadar koji se čeka satima, a ponekad i danima može proći za samo nekoliko sekundi.
“Ni višesatno čekanje, a ni slijetanje ptice na kamen, granu, panj ne garantiraju uspijeh i fotografiranje često završi neuspjehom” – iskusno će Romeo i dodaje da je strpljenje, uz usredotočenost najvažnija vrlina fotolovca.
Međutim, ako želite krenuti u fotolov, a ne znate gdje “otiđite u neko naseljeno mjesto jer ptice su tamo mnogo prilagodljivije.” Naučene su na prisustvo ljudi i mogu se bez većih problema fotografirati, ali svejedno se treba jako puno namučiti da se dobije fotografija kakva se zamislili.
Najbolje doba dana za fotografiranje ptica je jutro jer su ptice dosta aktivne dok je kasna jesen do ranog proljeća najbolje doba za fotografiranje rjeđih vrsta.
Uz ovoliko dobrih Romeovih savjeta za fotolov najbolje je da se i sami okušate. Međutim, budite vrlo tihi, pažljivi i oprezni.
„Ne remetite mir i tišinu u šumi, poštujte njene stanovnike jer vi ste u njihovom staništu samo gost, pa se u tom duhu čovjek treba i ponašati!“ – na kraju brižno savjetuje Romeo.
.
